Ramazanska atmosfera uživo

Ramazan, muslimanski mjesec posta, je počeo. Ovako je to izgledalo na dan kada su ove fotografije snimljene, na prvi dan Ramazana. Pokušaću da vam kroz iskustva približim tu atmosferu.

Hasan i ja se pozdravljamo izdaleka, znamo se dvadeset pet godina, on nam je kao brat u BUBO-u. On je sada stariji, ali se sećam kako se uvek zaljubio u Slovence, zatim pisao pisma, telefonirao. Odabrao je starije, nisu ih imali ovdje u Sahari. Debela je ko ćebe, Lubo, noću te grije. Nasmijao se dok sam se divila njegovom ukusu. Luba, ako hoćeš da se osvetiš muškarcu, pošalji mu lepu ženu. Lijepe žene su prokletstvo. I plesao je i bubnjao do jutra.

 

Sada ušuškan u džalabiji sa maramom na glavi, od jutra čeka sa četiri džipa. Beduini su navikli da čekaju, sat, dan, sedmica, u pustinji se stvari rade pažljivo i mirno. I tako je Hasan danas čekao od izlaska sunca. To bi mene lično pobedilo, ali on je kul. Grlimo se, bacamo prtljag iz autobusa u auta i odlazimo. Automobili nemaju klimu, ionako bi se pokvario u sveprisutnom pijesku, stavljamo naočale, stavljamo kupljene marame na glavu i otvaramo prozore. Neki, posebno naša djeca, skočili su na krov, gdje lokalna klima još bolje radi. Već u tri popodne stižemo do ogromne kuće od blata - kasbe. zidovi, dvorište sa baštom bez ijednog drveta, ravan krov na kome će neki da spavaju, jer ovde nikad ne pada kiša.

Međutim, tamni crni oblaci se nadvijaju iz Sahare, što je rijetko kao snijeg ljeti. Gledam na sat, put smo prešli u rekordnom roku, obično smo stizali po mraku, ali sada još imamo vremena za program. Hasane, šta ćemo da radimo? Imate li skije i snowboard? Koje su tvoje kamile? Ispaljujem mu pitanja kao AK 47. Ali Hasan ne odgovara, pa izlane da programa više nema, pustinjska oluja, hajde da se preklopimo i čekamo... Tek sad sam primijetio da je nekako izašao energije. Kako sam organizovao diviziju u džipovima da se prebacimo prtljaga, nisam ni primijetio da je Hasan drugačiji.

Kada smo se pozdravljali, grlili smo se, tapšali jedni druge po ramenima. Ali tada je vozio drugačiji džip od onog u kojem sam ja sjedio. Da li se uopšte nasmešio? Ali da, nasmiješio se kada smo se zagrlili, ali ne od tada. Da li je bolestan? Ostario je, to je istina. Pada mi na pamet da nas želi prodati Al-Kaidi, koja je sada moderna u Sahari, a Sahara je vrlo opasno mjesto ovih dana. Hasanovi rođaci, Tuarezi, žele uspostaviti svoju državu, a terorizam je na najvišem nivou. Ali opet - Sahara je najsigurnija u Maroku, osim toga, ja sam kao brat Hasanu, a čast beduina je iznad svega. Nikada me ne bi izdao, nikad!

Gledam ga, nije se ni pomaknuo, da to nema smisla, pa ja lično uzimam ljude i ostavljam Hasana sa prijateljima i Kuranom u rukama.

I sami jašemo kamile i bordamo, baš kao što smo počeli 1995. Tada smo skije vozili čak iz Slovačke u autobusu. Maroko je bio daleko koliko je Kiribati danas.

Sahara je fascinantna baš kao i planine. Moji prijatelji iz Njemačke su se zaljubili u najveću svjetsku pustinju i ovdje su putovali decenijama. Fotografisali su i naslikali Saharu, koju smatraju najljepšim dijelom naše planete. Posljednjih godina, međutim, napustili su hobi upravo zbog terorista. Ja sam lično riskirao nekoliko puta i prešao Saharu od Sudana, preko Ennedija na istoku do Timbuktua Mauritanija na zapadu. Region je zaista fascinantan. Proveo sam mnogo mjeseci ovdje, iskusio svašta, stekao iskustva koja se mogu steći samo pokušavajući stvari, radeći stvari. Allah prodaje znanje za rad, samo kada to radiš, učiš stvari, inače nije moguće, kažu beduini. Ovdje se često nema šta raditi duge sate, ljudi razmišljaju, pričaju o drevnim istinama i onda ih dijele sa prijateljima.

Marokanska Sahara je očito najpovoljnija ovih dana, svoju djecu ne bih vodio nigdje drugdje, ali ovdje je super (a posebno s Hasanom).

Sada se djeca vesele na dinama, jašu deve, sandboard, oni se smeju... dok vetar ne pojača. Onda ću brzo vratiti ljude, jer ako se pijesak uzburka, izgubit ćeš se i to je tvoj kraj. U Sahari se čovjek izgubi u deset kvadrata, to sam već iskusio. Sve je odjednom isto, skrenete u pogrešnom smjeru, dina prekrije cestu i nakon deset koraka ste na sasvim drugom mjestu. Izađeš iz džipa, odeš iza dine da se olakšaš da te ljudi ne vide, duva vetar, skrećeš u stranu, napraviš još dva koraka, imaš mobilni telefon u torbi u džip, pogledaš u sunce, istupiš i napraviš grešku.

Ovo se dešava i pri slikanju, jednom kada sam se ovako izgubio sjeverno od Fay Largeaua u Čadu. Onda sam otrčao na najviši vrh da vidim kuda su naši krenuli Priroda je toliko lepa da sam se zaboravio, slikao sam i slikao, i kada sam podigao glavu, bio sam sam, nigde nikog nije bilo, duvalo je, kamenje (ovo nije bila peska Sahara) je urlalo, ja nije imao ni flašu vode... Čoveče on samo predaje. Nikad to više ne bih uradio.

Kada vam se auto pokvari u Sahari, Ľuba, odmah ga upalite. Ne razmišljaj, samo upali. Neko će (možda) vidjeti vatru i dim i doći iz daleka. Ako ga upalite za tri dana, možda će vam biti prekasno. Nije bitno da li je noć ili dan, upalite auto. U džipovima smo mahali po pedeset litarskih buradi vode između sebe. Voda, voda, voda, to je osnova. Sahara je izuzetno opasna za neiskusne.

Shvatili su u naš dvorac, svuda imamo pijeska, otresemo cipele, očistimo glavu koliko god možemo. Naravno, tu nema tuša. Hasan i njegovi prijatelji sjede u stražnjem dijelu kazbe, koja je izgrađena kao tvrđava, gdje sam se oprostio od njega. Kao da ima malariju, uopšte se ne miče, ali ovde u Sahari nema malarije. U gradovima muslimani masovno posjećuju džamije, kao i crkve za vrijeme Božića, ali ovdje nema džamije. Dakle, ne rade ništa.

A kada će biti večera? Pitam. Odgovor je neprijateljski pogled. Ubode me njime, stisne usne, ne govori ništa. Kad padne mrak, za sat vremena, kaže konačno. Ali mogu pitati, zar ne? Nije ništa radio cijeli dan i ne radi ništa sada. Pa, počinjem da mirišem Beduinke kuhaju hariru pozadi. Ovo je moja omiljena supa. Zaista je fantastično. Paradajz, slanutak i posebno nevjerovatni začini. Beduini to rade sa biljem koje nema nigdje drugdje. Ovdje mi se najviše sviđa, ali to je i zato što sam ovdje uvijek strašno gladan.

Ljuba, tvoji će ljudi da jedu u trpezariji, ti dođi ovamo u naše dvorište, dođi, kaže, za sat vremena. Poslao me je.

Vraćam se za sat vremena, slikao sam zalazak sunca, kasno je, poslije oluje, ni riječi ni zvuka. Odavno je mjesec na nebu, tanak srp, sad su pocele da proviruju zvijezde. Oni su najljepši na svijetu u Sahari. Lepše su nego u planinama, nema oblaka, smog, nebo je vedro. Mrak je već pola sata, sto je postavljen. Drveni sto, prelep vezen stolnjak, kvalitetna belo-plava keramika po kojoj je Maroko poznat. Svi sjede, gladan sam ko vuk, prošli put sam ručao, sad bih se bacio na to. Međutim, beduini nisu jeli od jutra, od izlaska sunca, ništa nisu uzimali u usta, čak nisu ni pili. Muškarci su se sada presvukli, imaju čiste plave haljine, lepe marame na glavama i spremaju se za molitvu. Hasan kao gazda počinje da se moli i on se moli dugo, pognute glave i odjednom ne osećam glad, ali osećam divnu atmosferu. Sada kada ovo pišem, kao da sjedim sa njima. Gledam uokolo sam, ovu pustinjsku palatu kao iz srednjeg veka, Muškarci kao iz vremena kada se Isus rodio, ovdje ništa nije moderno, samo mobilni telefoni položeni na stolu, ali signala i dalje nema.

Svako od nas stavlja datum u usta. Slatko, divno, sjajno iskustvo. Tada Hasan doda činiju kamiljeg mlijeka i svi, uključujući i mene, otiju gutljaj. Ovo je početak. Zatim dolazi harira, vruća je, mirisna, nevjerovatna, ako ikad budete imali priliku probajte tu supu, poznata je i jeo sam je po cijelom svijetu. Ali ovdje u Maroku je najbolje. Svi jedu sa velikom gracioznošću, polako, kad vidim, počinjem da se ponašam kao oni, kao da nismo u Sahari, nego u zamku. Jagnjad i kokoši slijede, jaja, sirevi, iftar (ovdje to zovu ftour), kako se zove ova večernja proždrljivost, doživljaj je.

I onda svi počnu da se smeju, svi se smejemo, tišina zagluši naše razgovore, kolači, selou, chebaki sa tonama susama se pojavljuju na stolu i milioni zvezda iznad nas.

Ramazan pokazuje čovjeku kako treba živjeti siromašnima, koji često vide takav pogled. Još uvijek ima mnogo tih ljudi u Africi, ali i širom svijeta. Mnogi jedu samo jednom dnevno, mnogi samo svaki drugi dan. Meso imaju samo za veliki praznik, možda jednom godišnje, a čak i ono malo piletine koje je izgleda umrlo od vida nema gotovo nikakvog mesa. Ili sušena riba, nije čak ni meso. Jelu dodaju aromu mesa ili ribe, ali to nije pravo meso. Nikad. Ramazan sam doživio možda deset puta u muslimanskom svijetu, ali upravo ovdje u Sahari je bio Ramazan kakav je bio, osjetio sam njegovu snažnu duhovnost.

Sjećanje na siromašne je važno za nas muslimane. Ako imate puno, dajte deset posto svog bogatstva. Ako imaš malo, daj svoje srce. To mi Hasan kaže, uzme bubanj u ruke, ustane i idemo među ostale ljude. Počinje svirati, pjevati i plesati. Hasan je odjednom pomladio, opet se smiješi, opet je onakav kakvog ga poznajem, pun energije. Ne mogu da vladam i idem u krevet u tri, ali beduini pobjeđuju do jutra, oni koji rekli su da nikada ranije nisu iskusili nešto slično.

Prvi dan Ramazana je najteži. Potrebno je neko vrijeme da se tijelo navikne na post. Ništa ne jede, čak ni ne pije. Energija se mora štedjeti. Biti među voljenima, dijeliti iskustva. Zajedno ćemo ih uvijek dobiti više, doći ćemo dalje. Znate, po pustinji putuju mudraci s karavanom, samo budale same. I tako je u životu.

Ramazan: to je najsvetiji mjesec muslimana, jedan od stubova islama.

Kuran je objavljen proroku Muhamedu tokom Ramazana. Muslimani poste, daju milostinju i mole 30 dana velika proslava Ramazanskog bajrama. Uvodna fotografija je snimljena tokom Ramazana u džamiji u gradu Fezu.

Izvor članka: https://bubo.sk/blog/zacina-sa-ramadan

Autor članka: Ľuboš Fellner