Tako se slavi narod koji sebe voli
17. Maj je definitivno najveći nacionalni praznik u Norveškoj. Šta se zapravo dogodilo 17. maja 1814. godine u Norveškoj, kako se to dogodilo, šta Norvežani slave i zašto im je ovaj dan toliko važan? A zašto je štrajk norveških novinara tako bolan ove godine?
Proslava 17. maja za Norvešku znači i proslavu nezavisnosti i konačnu pobjedu konstitucionalizma u zemlji. Od 1380. Norveška, do tada nezavisna kraljevina, bila je ujedinjena u uniji sa Danskom. Postepeno je postajala sve više dio Danske, a sve centrale bile su u glavnom gradu Kopenhagenu. Norveškoj, ali posebno od početka 19. stoljeća više je tražio da se neke kancelarije presele u Norvešku. Uglavnom se radilo o univerzitetu i banci. Godine 1807. Danska se pridružila Napoleonu tokom Napoleonovih ratova, ali je to štetilo interesima norveškog dijela zemlje, koji je u potpunosti ovisio o trgovini s najvećim Napoleonovim neprijateljem, Engleskom. Došle su teške godine za Norvešku, a retki su glasovi da se Norveška ujedini sa Švedskom, koja je od 1809. bila deo anti-Napoleonovskog saveza i pokušavala da preuzme Norvešku. U tome mu je konačno pošlo za rukom u januaru 1814. godine, kada je Danska morala da se odrekne norveškog dela zemlje, koji je dobio švedski kralj.
Norvežani, na čelu sa danskim princom i u Norveškoj od Christiana Frederika, pokušali su da preokrenu sudbinu Norveške i steknu nezavisnost. Početni napori danskog princa da postane apsolutistički nasljedni monarh nisu naišli na podršku u Norveškoj, a Christian Frederik je bio suočen sa zahtjevom Norvežana za uspostavom ustava. Konačno je pristao na ove zahtjeve i sazvao Rajhstag, čiji je najvažniji zadatak bio priprema i usvajanje ustava i izbor kralja.
17. U maju 1814. Norveška kraljevska skupština usvojila je prvi norveški ustav i za kralja Norveške izabrala danskog princa, regenta Kristijana Frederika.Ustav je sadržavao mnoge elemente iz drugih ustava tog vremena, koji su bili i naravno nekoliko čisto norveških članaka. Sveukupno gledano, ustav je bio veoma demokratski i, prema standardima tog vremena, visok procenat Norvežana je stekao pravo glasa.
Ovaj napor Norvežana za nezavisnost nije ostao bez odgovora i Norvežani su se pridružili uniji sa Švedskom u ljeto 1814. godine. Budući kralj Švedske Karl Johan se zauzvrat složio da bi Norvežani nakon određenih promjena mogli zadržati ustav i dobiti visok stepen samouprave. Naravno, kasnije je više puta mijenjan i dopunjavan ustav, ali je i dalje važeći ustav Norveške. I zato se ovaj dan još uvijek bujno slavi.
Kraljevski tradicionalno 17. maja, on stoji na balkonu Royal Castle Slottet u Oslu, odakle maše prolaznoj masi koja maršira, a posebno je popularna jutarnja dječja povorka. Dvorac Slottet se nalazi u centru grada i nalazi se na brdu, do njega se otvara glavna ulica Karla Johana. Proslave su naravno najveće u Oslu, ali su svakako tradicionalnije u najnorveškijem gradu na svijetu, Bergenu.
Proslave u drugom po veličini gradu Bergenu također imaju svoje specifičnosti. U Bergenu se održavaju koračnice gradskih dječjih horova, tzv buekorpser, koji postoje od sredine 19. vijeka. Ovi korpusi marširaju zajedno sa zastavom marširaju i bubnjaju u ritmu. Svaki hor je vezan za određenu gradsku četvrt. 17. maja horovi marširaju u uniformama, dječaci su naoružani drvenom puškom i marširaju po uputama najstarijeg vođe grupe. Prvih godina buekorpser je bio veoma popularan dio proslava, ali tokom nekoliko godina glasovi koji su kritični prema njihovom militantnom izgledu postepeno su postajali sve glasniji i češći.
U današnje vrijeme buekorpser je ponovo vrlo popularan dio proslave, dječački horovi uvježbavaju marš tokom cijele godine i njihovo prisustvo je uglavnom vrlo pozitivno primljeno u Bergenu. Ali posebno osoba koja ne pati od bergenskog patriotizma uglavnom odmahuje glavom, vidi dečake kako marširaju sa drvenim puškama na ramenima.
Još jedan bergenski specijalitet sa dugom tradicijom je penjanje na visoku motku (klatrestange) na koju se vise razni objekti. Zadatak je popeti se sve do vrha, a ono što osoba može ponijeti sa sobom do dna je njegovo. Zadatak uopće nije tako jednostavan kao što se čini, kolona je ponekad obojena kako bi više klizila.
Danas, kada je proslava 17. maja već masovna proslava koja uključuje sve Norvežane, umjesto proširenja proslave, naglasak je na vrijednostima koje proslava treba predstavljati. Šta te svenorveške vrijednosti koje bi trebale ujediniti sve ljude koji žive u Norveškoj? Jesu li tradicionalne vrijednosti i načini proslave obvezujuća snaga i predmet proslave, ili nemaju što reći današnjim Norvežanima, a nastoji se konsolidirati norveška nacija nekim aktualnijim i modernijim sloganima. Ova pitanja će se vjerovatno sve češće postavljati i pratiti proslave u godinama koje dolaze. Današnja Norveška je spoj obje ove tendencije, s jedne strane, samouvjerena i moderna država koja pokušava napraviti veliku promjenu u svjetskim razmjerima, protkana, ali, s druge strane, sa ogromnim tradicionalizmom, patriotizmom i i potpunu introspekciju.
17. Maj 2018. obilježit će štrajk norveških novinara. Ne, ne štrajkuju za slobodu govora, a ne bore se ni protiv direktora državne televizije. Žele (iznenade svijet) veće plate i više vremena za kvalitetan rad. Za mnoge Norvežane koji su navikli na cjelodnevni prijenos uživo i snimke proslava diljem Norveške, nemoderirani snimci isključivo iz glavnog grada predstavljat će šok. Takođe moram priznati da sam se, kada sam jutros uključio radio i umjesto tradicionalnih patetičnih govora o norveškoj posebnosti, svirao norveški pop, osjećao čudno. Nešto se dešava u Norveškoj.
Izvor članka: https://bubo.sk/blog/17-maj-v-norsku-1
Autor članka: Jozef Zelizňák